Stradavanje djece na hodniku, u dvorani za tjelesni odgoj ili u zbornici postalo je vjerojatnost koja se mjeri i izražava novčanim iznosom. Između redaka ponude, subliminalno, otkrivaju se dva glavna krivca za slomljenu nogu ili šestarom izbijeno oko: škola kao prostor strave i dijete kao biće neopreznosti. Jer sreća se ne može platiti, a još teže – osigurati. Strah od siromaštva, strah od tržišnoga kolapsa, strah od neuspjeha. U takvom društvu nije potreban dodatan namet ili izmišljeni porez za sigurnost djece.